Della Cecilly.

Adelaide je stara baba.

Nikad ju nisam pretjerano voljela, uvijek se osjećala pozvanom govoriti mi da sam u krivu, da radim ovo ili ono loše i krivo, da sam cijela veliki defekt i problem.

A tu je i njena očita nesposobnost da voli. Ima pedesetak godina, a nikad nije ni pomislila na muža, djecu, obitelj. Dobro, ni ja ne izgaram od želje za udajom, ali bilo je i kod mene nekakvih ljubavi i simpatijica. Koliko god rezervirana znam biti, nisam proživjela cijeli život nevoljena i ne voljevši nikoga!

Također, ona je ta poznata, zaposlena, bogata, poslovna žena, ali nitko nije u potpunosti siguran što to ona zapravo radi, kako je došla do bogatstva, zašto je stalno u Dnevnom Proroku. A zbilja je. Svaki tjedan Prorok napiše barem nešto o njoj.

Živcirala me, iskreno. Postavljala se superiornom i boljom od drugih, a takve sam ljude mrzila. Koliko znam, zadnji put kad je netko bio uvjeren u svoju superiornost, nastupio je holokaust u bezjačkom, a i čarobnjačkom svijetu.

„Da. Otkud znaš...?“

Opustila je stisak na mojoj podlaktici, zabrinuto me pogledavši. „Jesi li sigurna?“

Zapravo, i nije izgledala toliko zabrinuto. Izgledala je više poput... Strvinara. Gledala me je svojim gladnim očima, čega gladnim, ne znam, ali nekako su me plašile.

„Da, mislim da sam prilično sigurna tko mi je teta! Otkud ti znaš za nju?“

„Mislim da već svi znaju za nju, Della. Ipak je svaki tjedan u Dnevnom proroku, s nekim novim nagađanjima o tome čime se ona zapravo bavi, o tome tko je ona.“

„Oke, znaš tko mi je teta. Super. Mogu li sada na sat?“

Okrenula sam se, ne pričekavši odgovor, ionako sam mislila da će biti potvrdan. Opet me je uhvatila za ruku, i približila sebi, stišavši glas.

„Stoljećima se već nagađa tko kraljuje Rothriamom. Istraživači i ljudi koji pokušavaju otkriti tajnu Rothriama, svi oni, već godinama imaju jednu obitelj u vidu. Već godinama sumnjaju na jednu čistokrvnu, staru obitelj. I onda se ti ne pojaviš u vlaku na provjeri! Mislila sam da je sve to slučajnost, ali sad...“

„Ne kužim te. Kakve veze imaju ikakve provjere i skrivena kraljevstva sa mnom?“ uzdahnem i zaklopim oči, s grimasom mučenice na licu. Ona me i dalje gledala, svojim velikim, maslinastim očima, i dalje proučavajući moje lice. „Loria, pričaš besmislice.“

„Ne, ne pričam! Adelaide Helenne Tandemn, kako sam na nju mogla zaboraviti? Već je godinama pod povećalom javnosti, ta poznata i bogata žena, a nitko ne zna otkud joj bogatstvo i čime se bavi! Pojavljuje se rijetko, a opet je tako eksponirana u javnosti, svi već stoljećima pikiraju na nju kao kraljicu Rothriama!“

„Molim te. Ako je moja teta kraljica ičega, ja sam...“

„Princeza!“

Počela sam se smijati. „Natjerat ćeš me da ozbiljno posumnjam u tvoj zdrav razum!“

„Ili ćeš bar biti, jednom kad tvoj otac dođe na vlast. Jedna obitelj već stoljećima kraljuje Rothriamom, nikada se to nije mijenjalo. O, moj Bože, a maloprije si sjedila preda mnom i govorila mi da Rothriam ne postoji!“

Nije se obazirala na mene, izgledala je kao da će svakog časa hiperventilirati. Pobojala sam se da pati od neke teške bolesti, da ima napadaje ili nešto tako.

„Ozbiljno ti kažem, ja nisam nikakva princeza, niti je moja teta kraljica ičega. A sad se smiri, ili ću te odvući u bolničko krilo i reći ravnateljici da si maloumna i poremećena.“

Loria se nasmije. „Pokazat ću ti, Della! Pročitaj tu knjigu, stvarno je...“

„Della Tandemn?“ upita neki piskutavi glasić. Mala djevojčica, jarko crvene kose stajala je s papirom u ruci, pogledavajući nas plaho poput srne.

Kimnem. „Rekla je profesorica Callamus da joj se javiš u ured.“

„Zašto?“

Djevojčica je panično pogledala prema papiru, zurila tako nekoliko trenutaka, i promrmljala, „N-ne znam.“

„Dobro...“ uzdahnem, i pođem za djevojčicom.

* * *