|
Treći je dan škole, a sve što ja želim je spavati.
Svaka je spavaonica u Hogwartsu imala pet kreveta, raspoređenih uz zidove, i jedan stol s pet malih, od hrastovine stolaca u sredini. Na mjestu gdje su nekada bile društvene prostorije, sada je izgrađeno još spavaonica, sve odreda udobnih i prostranih.
Poslije večere (koja je sa sobom donijela opću pomutnju i hihotanje zbog vijesti o balu), profesori su svakome podijelili rasporede sati i rasporede spavaonica. Lynn, Angie, Melanie, ja i još jedna djevojka predivne kose boje meda (zove se Loria, mislim) smještene smo u spavaonicu broj 42, u nekadašnjoj Hufflepuffskoj kuli.
Amelie je ipak bila u pravu što se tiče gradiva i zadaća.
Aritmancija, koju sam inače voljela, postala je nevjerojatno zamorna. Hermiona Granger je, bez sumnje, bila izvsrna profesorica, sve je perfektno objasnila, i bila je prilično korektna pri ocjenjivanju. Ali, kvragu, žena ima poremećen sustav vrijednosti ili nešto. Očekuje od nas da u dva dana napišemo četiri svitka pergamenta o povijesti Aritmancije. A osim nje, svi su se profesori ponašali kao da je njihov predmet jedini i najvažniji.
„Znači li to da i ja imam tajno ime?“ upita me May čitajući knjigu iz Aritmancije. „Mislila sam da sam May. Samo... May.“
Sjedile smo u spavaonici, na mom krevetu. Ja sam pokušavala još jednom prekontrolirati zadaću iz Povijesti magije (tri svitka pergamenta o Velikoj zavadi goblina i veela u sedamnaestom stoljeću), što je bilo prilično teško budući da su mi se oči samo sklapale.
Zabilješka sebi: provjeriti kuhaju li i kavu u Hogwartsu.
„Stvarno ne znam“, odgovorim joj sneno. Pogledam na sat. Podne i petnaest minuta. Još malo do ručka, a onda na Čarobne napitke. Prvo predavanje ove godine, kod Slughorna. Mili Bože, navodno je predavao i roditeljima Harrya Pottera, a energičniji je od nekih sedamnaestogodišnjaka ovdje.
„Ta Aritmancija je užasno teška, Della! Ne kužim zašto si ju uopće upisala“, preneraženo će May, i zatvori knjigu.
Puhnem. „Dobro, nije baš toliko teška. Jooj, samo se želim negdje sklupčati i spavati.“
Legla sam na krevet, i položila glavu na fini, mekani jastuk. Zadnje tri večeri spavala sam ukupno možda šest, sedam sati.
U tom trenutku netko upadne u sobu, uz dug i glasan hihot.
Opsujem. Angie je stajala, sva rumena u licu, a Lynn se naslanjala na nju tresući se od smijeha.
„Koji je vama vrag?“ upitam čangrizavo, žmirkajući.
„Ah, ništa“, reče Lynn tobože smireno. „Samo... Jacob ima patološku želju za time da ispadne budala pred određenim osobama.“
Ta je izjava izazvala još jedan napadaj hihota. Ovo je već graničilo s histerijom.
„Određenim osobama?“ upitam. Angie se tajanstveno smijuckala, a Lynn je postajala sve rumenija u licu, zamijenivši histeričan smijeh s onim bezglasnim. „Lynn!“
„Određenim osobama... Koje upravo stoje kraj mene“, reče Lynn i zagrli Angie. „Moj jadni mali braco se zatelebao u Angie.“
Angie se nasmiješila. „Lynn, šuti. Nije rekao da se...“
Ostatak nisam čula. Osjećaj pospanosti zamijenio je neki novi, nepoznati, odvratan osjećaj. Kao da sam pojela nečiju utrobu, povratila ju i vratila ju natrag u svoje tijelo. Ipak, ništa na mom licu nije odavalo iznenadan i odvratan grč u želucu.
„Opa, Angie!“ vikne May, nasmiješena od uha do uha. „Kad će vjenčanje, ha?“
„Da... Cure, moram ići sad. Moram pronaći Amelie. Vidimo se na ručku.“ Izašla sam iz spavaonice, ni ne pogledavši Angie i požurila prema... Ne znam točno čemu.
Misli su mi se počele rojiti u glavi poput pčela. Posebno napadnih i neprijateljski raspoloženih pčela.
Mrzila sam samu sebe zbog osjećaja koje sam sad gajila prema Angie. Mrzim biti ljubomorna. Kvragu, Jacob mi je samo prijatelj. Trebala bih biti sretna što su moji prijatelji sretni. Zajedno. Njih dvoje. Angie i Jacob. Uh.
Zastanem. Nisam imala pojma gdje sam. Stajala sam pred velikim vratima, s fino izrađenom, okruglom kvakom od mahagonija.
Della, ti si idiot.
Uhvatila sam kvaku, i povukla ju. Bila je tako ugodna na dodir, poput guranja ruke u vreću zrnja. Uđem.
* * *
„Oh, bok, Della.“
Prostorija je bila mala. Manja od spremišta za metle. I u njoj nije bilo ničega. Samo niska djevojka kose boje meda koja je sjedila na drvenom podu i čitala neku staru, prašnjavu knjigu.
„Um... Loria?“ duboko sam se nadala da sam pogodila njezino ime „Što radiš ovdje? Sama?“
„Čitam.“
Sjela sam na pod kraj nje. „Što?“
„Knjige Avarda Rodriga o Rothriamu.“
„Rothriam?“ upitam. „Priča o čarobnoj zemlji?“
„Nije samo priča“, reče Loria. „Stvarno je.“
Još kao mala, mama mi je ispričala priču o Rothriamu, čarobnoj zemlji. Kraljevstvo čarobnjaka, skriveno i od bezjaka i od čarobnjaka. Stotine istraživača, znanstvenika i pustolova su se dali u potragu za tom zemljom, deseci su zbog potrage izgubili život, ali nitko nije pronašao, niti ima pojma gdje se Rothriam nalazi.
Ljudi u Rothriamu nisu samo čarobnjaci. Boravak u zemlji, toliko prožetoj magijom i nadnaravnim, ih je učinio moćnijima i posebnijima od bilo kojeg čarobnjaka. Čak su i bezjaci primijetili takve ljude. Oni ih nazivaju indigo ljudima. To su ljudi s nevjerojatno razvijenom intuicijom, mudrošću i senzibilnošću. Bezjaci im naravno ne daju ni upola priznanja koje zaslužuju, jer uz sve to oni su, kao i svi čarobnjaci, magično nadareni.
Ali, Rothriam je samo legenda, jedna od bajki Barda Beedlea, priča za djecu.
„Stvarno?“ Ona kimne. „Loria, to je samo priča. Priča koju mi je mama znala pričati kad sam bila mala. Mit.“
„Moj je tata jedan od ljudi koji pokušavaju pronaći Rothriam. Od malena sam bila okružena svakakvim pričama i knjigama i svjedočanstvima o tome. Stvarna je, sigurno, pa i bezjaci su shvatili da ima nešto posebno u tim ljudima! To što ih oni nazivaju po boji sad nije bitno. A ja...tako jako želim pronaći tu zemlju.“
„Zašto? Postoji valjda razlog zašto je skrivena“, kažem joj. „Ako postoji.“
„Hogwarts je čarobno mjesto. S toliko tajni i moći. Rothriam je stostruko čarobniji.“ Loria uzdahne. „Della, moja je mama nestala prije sedam godina. Nestala je u potrazi. Za Rothriamom. Želim znati zašto i kako, želim pronaći Rothriam.“
Zaustila sam da kažem nešto glupo, nešto poput, „Žao mi je“, ali ona me zaustavila prije no što sam išta rekla.
„Ručak je za deset minuta, idemo zajedno?“
„Može.“ Osmjehnem joj se.
„Ali, Loria, i dalje mislim da je Rothriam samo bajka.“
„Gdje bi bili ljudi da nisu imali vjere, Della?“ Pogleda me. Tek sam sad vidjela kakve je oči, velike i lijepe, imala. „Imaj vjere.“
* * *
Lynn se ovjesila Marku oko vrata. Angie i Jacob sjedili su jedan do drugoga i razgovarali. Amelie se upravo upoznavala s nekim plavokosim dečkom. Jedino smo Loria i ja sjedile same. Ne da je to Loriu pretjerano živciralo, ona je samo čitala.
Nije ni mene to živciralo. Živcirala sam samu sebe. Angie je uvijek bila dobra prema meni, uvijek je bila odlična prijateljica. Jacob je... idiot.
„Della? Jesi li dobro?“ Podigla sam pogled. Jacob je sjeo kraj mene, i nasmiješio se. Nesvjesno sam prebacila pogled na Angie. Sad je pričala s Melanie.
„Da, jesam. Zašto ne bih bila?“
„Pa, nismo pošteno razgovarali od kad smo ovdje. Prestala si me pozdravljati, prestala si obraćati pažnju na mene. Mislim, ljuta si, ili što?“
„Ne, samo sam... Zauzeta, znaš. Previše je gradiva, Grangerica nas ubija sa zadaćama.“
„Toliko zauzeta da ne možeš razgovarati s najboljim prijateljem?“
Uzdahnem. „Dobro sam, Jacobe. Umorno, ali dobro.“
„Super“, reče i zagrli me. Prijateljski, naravno. Kako bi moglo drugačije? Opet sam pogledala prema Angie. Gledala me je, vjerojatno istim pogledom koji sam ja uputila njoj kad je Lynn izjavila da je Jacob zaljubljen u nju. Odmakla sam se.
„Moram na Čarobne napitke. Vidimo se kasnije.“
Uzela sam torbu i otišla. Loria je ustala i ubrzala za mnom.
„Ti nisi bila na vlaku, zar ne?“
„Ne.“ Hodala sam užurbano, zureći u pod. Loria je uspješno pratila moj korak, proučavajući moje lice. U normalnim okolnostima potjerala bih ju uz tandem psovki, ali ona mi se već nekako uvukla pod kožu.
„Zbog provjere?“
„Kakve provjere?“ upitam iznervirano, proučavajući kameno, popločano tlo.
„Došli su neki muškarci, preciznije, njih sedmorica, i ispitivali nas o našem podrijetlu, obitelji, imetku, statusu. Manje više o svemu što čini stalež čovjeka.“
„Um, ne. Nama su roditelji rekli da ćemo zakasniti, pa su začarali metle da nas odvedu u Hogwarts.“ A zašto bi moji roditelji uopće htjeli da propustim provjeru? Čak i da još uvijek postoje predrasude u ljudima bezjačkog ili mješovitog podrijetla, ja sam čistokrvna. Joj, kako me to živcira.
„Začarali su metle pred vama?“
„Um...“
„Ili su vas doveli na mjesto s kojeg možete odletjeti, i u ruke vam predali već začarane metle?“
Pogledala sam ju skupljenih obrva. „Da.“
„Della...“ Loria me zaustavi i uhvati za podlakticu, promatrajući me zabrinuto i nekako trijumfalno u isto vrijeme. „Imaš li ti tetu po imenu Adelaide?“
* * *
Možda primijetiste novog lika: Loriu. To je dobro. Tako ću ja svako toliko dodavati nove likove, tako da znate. I stavit ću ih u box kad ih spomenem.
Što otvara mogućnosti još prijavljivanja za likove. Ne sada, doduše. Sad imam svih. Moram još dovršiti par muških likova koje spominjem radi bala itd itd. I onda je gotovo.
Kasnije možda budem trebala još likova.
No, da. Ovaj je post malo romantičniji. Zapravo, nije. Ili je? Samo se ljubav više spominje. To je... to.
I, stavila sam linkove poglavlja u zadnji box. Organizacija je sve. 
Della
|
