|
„Ovo je fantastično!“ povikala sam, puna entuzijazma. Jeyne je bila nekoliko metara ispred mene, izvodeći akrobacije.
Ja sam uživala jednostavno leteći. Nekako nisam bila zainteresirana za vitlanje i izvrtanje na visini od stotinu metara.
Zelena brdašca prostirala su se ispod mene. Plavosivo nebo, puno malih, bijelih oblačaka nadvijalo se nad nama odozgo. Negdje dolje nazirala sam i dio stare, željezne pruge. I vlak.
„Dobro, i zašto nismo išle na vlak? Ja i dalje tvrdim da smo mogle stići“, dovikne mi Jeyne nakon što je završila s trećim lupingom zaredom.
„Joj, ne znam. Možda su mama i tata stvarno govorili istinu. Ne moramo baš uvijek pretpostavljati da skrivaju nešto od nas, ili moramo? Opusti se, kvragu. Uživaj u krajoliku. Upijaj energiju.“
Frknula je nosom, i četvrti se put zavrtila na metli. Samo što ju je ovaj put kovčeg, koji je još uvijek visio s metle, opalio u glavu.
Počela sam se smijati, crveneći se sve više i više u licu.
„Znaš, ovo što radiš nije ni najmanje sestrinski“, opomenula me je Jeyne nazalnog glasa, držeći nos rukama. „A ja ne smijem koristiti magiju dok ne dođemo u Hogwarts!“
„Draga, mislim da možeš početi koristiti magiju“, rekla sam joj smješkajući se. „Tu smo.“
* * *
„Della!“
Nisam se stigla ni okrenuti, a već mi se oko vrata objesila djevojka valovite plave kose i rumenih obraza.
„Lynn, gušiš me.“
„Oprosti, oprosti! Ali, kvragu, ne mogu vjerovati da si tu! Nemaš pojma koliko sam se zabrinula kad se nisi pojavila u vlaku! Jacob je pretražio svaki kupe da vidi gdje si! A onda su došli ti napuhani, pompozni ljudi i počeli nas ispitivati kako se zovemo, i o našem podrijetlu! I... Oh, ne mogu vjerovati da si tu! Isuse, isuse, isuse!“
Ha, ta joj je dobra. Jacob je pretražio svaki kupe da nađe mene.
Jacob, inače Lynnin brat nekako je oduvijek bio pomalo slab na Angie. Kao i većina pripadnika muškog roda, uostalom. Nekako sumnjam da bi pretražio cijeli vlak samo da nađe mene.
„Sve ću ti ispričati kad sjednemo. Došli su vas ispitivati o podrijetlu?“
„Ma da, neki ljudi bez ikakvog smisla za boje. Odnosno, ne znaju što su boje, bili su od glave do pete u crnini!“
„Je li stvarno bitno što su nosili? A gdje su ostali?“
„Bitno je! Oh, oprosti, zaboravljam da ti mrziš sve povezano uz moje površne gluposti.“
„O, daj šuti.“
Iako, to je zapravo bila istina. Lynn je po svemu bila moja sušta suprotnost. Visoka, duge, plave, sjajne kose, građena poput manekenki (i to ne onih anoreksičnih), stvarno lijepa. Ja sam, pak, bila niža, smeđokosa, nekakvih čudnih plavozelenih očiju, i ni približno toliko lijepih crta lica.
A i po karakteru smo bile potpuno različite. Lynn je uvijek bila nasmijana, sa svima je lako sklapala prijateljstva. Društvena, komunikativna i lijepa, jedna od najpopularnijih u Hogwartsu. Bez obzira što sam joj ja najbolja prijateljica.
Zatvorena, sarkastična osoba kojoj je vlastita teta rekla da pati od psihičkih problema. „Više njih, Della. Najbitniji su paranoja i bolesna sumnjičavost“, rekla mi je kad me je zadnji put i vidjela, prije godinu i pol. Teta Adelaide je oduvijek bila talentirana za hiperboliziranje u službi vrijeđanja nekoga. U najboljoj namjeri, dakako.
Zapravo samo malo teže poklanjam povjerenje. Po čemu je to psihički problem?
„Nego, gdje su ostali?“
„Huh... Jacob i Mark zafrkavaju prvašiće tamo vani“, (frknem nosom), „Angie i May, koliko sam ja shvatila, imaju nešto jako važno reći nekom sa sedme godine“, (nasmijem se veselo), „Melanie raspravlja s Amelie o nekoj knjizi...valjda? I? Da, to bi bilo to. Jeyne je... Gdje je Jeyne?“ Zaustila sam da kažem nešto, ali Lynn je nastavila, „Dobro, dobro, nije bitno. Moraš mi ispričati zašto niste bile u vlaku, i moraš mi toliko toga ispričati... Možemo li krenuti na večeru, molim te? Ostali će doći. I, u kojoj smo spavaonici? Stvarno ne kužim zašto uvijek čekamo satima, satima, da bi saznali gdje uopće spavamo!“
Nevjerojatno je brbljava.
Sjele smo u Veliku Dvoranu, za jedan od stolova u sredini. Amelie i Melanie su očito završile s raspravom o knjizi, jer su se smjestile nekoliko mjesta od nas. Kad su nas vidjele, pridružile su nam se. Još zagrljaja.
„Ne mogu vjerovati da smo opet ovdje“, rekla je Melanie sneno promatrajući začarani svod. „Ponekad ne mogu vjerovati da je sve ovo stvarno. Čarobno.“
Nasmiješila sam se.
„Nećeš biti toliko oduševljena kad za dva dana budeš morala rješavati hrpu zadaće“, reče Amelie, „svi pričaju kako će šesta godina biti najlakša, ali zapravo je najteža. Gradivo će se udvostručiti, zadaće utrostručiti!“
„Stvarno ulijevaš samopouzdanje, Amelie.“
Amelie je zaustila da nešto kaže, ali ravnateljica je ustala i objavila kako razvrstavanje počinje.
Učenici prvih razreda su se redovito prije večere razvrstavali, ali ne u domove nego u spavaonice. Ovo je razvrstavanje bilo svojevrsna zamjena svečanom razvrstavanju po domovima, bez Razredbenog klobuka. Samo bi ravnateljica podijelila učenike u skupine po pet, i tako ih smjestila u spavaonice.
Učenici viših godina su to obavljali nakon večere.
„Kako to da ih je ove godine toliko malo?“ upita Lynn. „Prvašića, mislim.“
Melanie slegne ramenima.
„Della, kad planiraš objasniti to da te nije bilo na vlaku?“ upita Amelie.
„Došla sam metlom. Roditelji su se bojali da ćemo zakasniti. Gdje je Jeyne?“
„Preko puta tebe.“
„O, bok.“
„Jeyne, zašto niste bile na vlaku?“
„Sad sam ti rekla!“
„Kome? Meni?“
„Stišajte se, zbunjujete djecu!“
„Koju djecu? Ja sam mrzila kad bi...“
„Jeyne!“
"Della!"
„Lynn!“
„Melanie!“
„Amelie!“
„Khm“, nakašlje se netko. Razvrstavanje je očito završilo. McGonagallica je stajala na podiju, i strijeljala nas pogledom. „Ako ste završile s prestavom, voljela bih prijeći na bitnije stvari.“
Zašutjele smo.
„U redu onda. Prvo bih vam htjela svima zaželjeti dobrodošlicu i uspješnu novu školsku godinu. Bez iznimaka ikakve vrste, molim.
Drugo, imamo nekoliko promjena u profesorskom stolu ove godine. Bit ću kratka. Dakle, Neville Longbottom – Travarstvo, Lyanna Callamus – Stare rune, i Hermione Granger koja će predavati Aritmanciju.“
Dvoranom se prolomilo tiho došaptavanje. Longbottom i Grangerova bili su jedni od važnijih u borbi protiv Voldemorta, i bili su u Ministarstvu magije kad su Voldemort i njegovi sljedbenici namamili Harrya Pottera tamo.
„Tišina, molim, ostavite brbljanje za kasnije“, oštro reče McGonagallica. „Moram vas podsjetiti da je Zabranjena šuma apsolutno zabranjena. Ne želim da itko luta tom mračnom šumom, pogotovo navečer. Je li to jasno, gospodine Loredane?“ Jacob, Lynnin brat, koji je sjedio za stolom iza nas se nasmije i kimne glavom. Zapravo, više se naklonio.
„I još nešto. Ove godine u posjet nam dolaze Talijani iz talijanske škole vještičarenja i čarobnjaštva u Albergu. Povodom toga, odlučili smo organizirati bal. Sredinom listopada, zato se nadam da svi imate svoje svečane halje i manire sa sobom. To se posebno odnosi na sve mladiće sa sedme godine.
A sad, možete jesti. Dobar tek!“
Lynn je bila oduševljena viješću o balu. Već je raspravljala s Amelie i Melanie o boji svoje haljine.
Super. Bar ću imati prilike obući onu haljinu koju sam sašila.
* * *
Itekako sam svjesna činjenice da ovaj post spada u onu malo gluplju kategoriju. Kreativna blokada, loša ideja, ili nešto treće. Nisam sigurna. No, dobro.
U likove dodana May.
I, da, znam da opet nisam ništa objasnila. Ali, vidite, ja volim tajanstvenost. :)
Della
|
