subota, 12.01.2008.

2. poglavlje



Sjedili smo za stolom. Doručkovali smo. Palačinke s čokoladom. Bile su savršene. Tijesto je bilo prefino. Čokolada s kojom su palačinke bile punjene i prelivene bila je i bolja od Nutelle (znate što je Nutella, zar ne? Bezjački proizvod, uglavnom.)

Sumnjala sam na to da su bile spravljene magijom. Ali, nisam ništa rekla. Mama je inače bila jako osjetljiva kad je u pitanju njezino kuhanje.

Jeyne je sjedila kraj nje. Obje su radile istu stvar prije stavljanja zalogaja u usta; prvo bi jednom okrenule vilicu i promotrile ga iz svih kuteva, a onda bi ga tek pojele.

Kunem se, njih su dvije toliko sablasno slične. Osim po izgledu (Jeyne je mlađa i nešto niža verzija moje mame), i po karakteru. Obje hrabre, pustolovke, osobe koje se ne boje odgovornosti i rizika.

Ja se panično bojim riskiranja. Dobro, ne baš panično, ali nije mi svejedno. Nisam spontana i impulzivna. Zapravo, nisam nikakva. Živim od faza. Ponekad me pukne pa idem skakati padobranom. Ponekad se ne bih popela ni na stijenu, a kamoli na padobran. Ja sam hodajuća kontradikcija.

Zbunjujuće, zapravo.

Netko je pozvonio na vrata. Tata je otvorio.

„Gospodine Tandemn, gospodine! Kako ste? Opet bježite, negdje, ha?“ čula sam hrapavi glas starca. Rudolf Meyers. Vjerojatno najdosadnije biće koje sam ikada upoznala.

„Ah, ne, ne, gospodine Meyers. Znate, kao što sam vam već pričao, moje kćeri idu u internat za djevojčice. U Beču. Supruga i ja ih vodimo na stanicu.“

„Ali, vi to tako ne smijete, gospodine Tandemn. U ovoj kući je prijavljeno četiri stanovnika, četiri! A u devet od dvanaest mjeseci u godini, tu su samo dva stanovnika, koji su ionako vrlo, vrlo rijetko doma.“

Tata je pomalo gubio strpljenje. Mogla sam to osjetiti, čak i na drugom katu. „I?“

„Pa, ne bi li vam bilo mnogo, mnogo isplativije kada biste kupili stan? Kuće su ipak skupe.“

„Gospodine Meyers, hvala vam na ponudi, ali, možda ćete se sjetiti, ne tražimo stan, i ostajemo u ovoj kući. I, možda ćete se također sjetiti, odbio sam već sedam vaših ponuda za prodaju kuće ili kupnju stana, molim vas, ostavite to na miru.“

Jeyne tiho zahihoće. Nisam joj zamjerala. Bilo je smiješno gledati tatu kako gubi strpljenje. On je inače bio dobar, blag i drag, oličenje strpljivosti i blagosti. U normalnim okolnostima, mama bi bila ta koja je otjerala Meyersa. No, dobro.

„Kako želite, gospodine.“ Starac ga prostrijeli pogledom punim drskosti i ljutnje. „Doviđenja.“


„Znate, djevojke, stvarno bi bilo poželjno kada biste, umjesto da čučite i prisluškujete, napokon spremile sebe i stvari do kraja, da možemo krenuti!“ viknuo je moj tata iz predvorja, ni ne pogledavši nas.

Za deset minuta već smo bile spremne.

* * *

Hogwarts se od Voldemortova pada drastično promijenio.

Više nema domova. McGonagallica je nakon njegova pada razmislila i shvatila da nema smisla raditi daljnje razlike i predrasude među učenicima. Ukinula je domove. Sada je vrijeme da budemo složni, rekla je. Nitko ne želi još jednog Voldemorta punog mržnje i predrasuda.

Ono što je svih začudilo je to da su se svi slagali. Nitko nije bio ljut zbog kršenja tisućljetne tradicije domova.

Domovi su ukinuti taman kad sam ja krenula na prvu godinu, oko godinu dana poslije pobjede Harrya Pottera nad Voldemortom.

Prije su postojale i kule domova, društvene prostorije, spavaonice. Sve po domovima.
Sada su ovdje samo spavaonice, s pet kreveta. Učenici su u njih podijeljeni slučajnim odabirom, i svake godine odlaze u drugu spavaonicu.

Na primjer, na prvoj godini bila sam u spavaonici 34, gdje je nekad bila Gryffindorska kula. Na drugoj sam bila u Ravenclawskoj. I učenici su stalno tako cirkulirali.

Pola osoblja o kojemu su mi mama i tata pričali se promijenilo. Čak je i Binns otišao. Dok sam bila na trećoj godini, osjetio je iznenadno prosvijetljenje i odlučio se pridružiti školskim duhovima. Sada nam Povijest magije predaje Genevieve Grimald, mlada crvenokosa žena. Poprilično zgodna, zapravo.

Gotovo sve su se ocjene iz Povijesti povećale otkad je ona zaposlena.

Svake se godine obilježava i godišnjica smrti ravnatelja Albusa Dumbledorea. Harry Potter i Ginny Weasley, kao i Hermione Granger s Ronaldom Weasleyem dolaze svaki put. Jeyne i ja smo ih upoznale prije tri godine. Jeyne je bila oduševljena. Nije to htjela priznati, ali oduvijek je sanjala o pustolovinama kakve su oni proživljavali. I preživljavali.

U Velikoj dvorani nekada su bila četiri velika stola, i učenici bi sjedili po domovima. Četiri stola su i dalje tu, ali kako nema domova, nema ni određenog rasporeda. Sjedimo onako kako želimo.


„Della?“ prene me Jeyne iz razmišljanja, „Jesi li dobro?“ Kimnula sam, i nasmiješila se.

Vozile smo se u automobilu. Ništa nije odavalo da idemo u školu vještičarenja i čarobnjaštva, a ne u bečki internat. Nismo imale nikakvih krletki, čudnih napravica, bezgavih šešira i tih čarobnjačkih stvari. Samo dva dosadna, smeđa kovčega i dva ruksaka. I štapiće, spremljene u džepu.

Došli smo kraj kolodvora, kad je moj tata produžio, ne zaustavivši se.

„Tata, prošao si kolodvor.“

„Znam.“

Mislila sam da je otišao parkirati negdje auto. Ali već smo se dobrano makli od kolodvora, kad sam ga upitala:

„Pa vodiš li nas onda do kolodvora?“

„Ne.“


„Znaš da je Hogwarts Express jedino prijevozno sredstvo koje vodi do Hogwartsa?“

„Da.“

„I zašto onda nismo na kolodvoru?“

„Idete metlama.“

Jeyne se nasmiješila. Bila je odlična na metli, iako nije bila u metlobojskoj ekipi. Ja sam, pak, znala letjeti, ali nisam imala blagog pojma o orijentaciji.

„Tata, Jeyne i ja ne znamo gdje je Hogwarts. Znaš, nekako je... Onako, skriven.“ Govorila sam polako, kao da se obraćam trogodišnjem djetetu.

„Vi ne znate, ali metle znaju.“ Nasmiješio se, i zaustavio auto. Izašli smo. Bili smo na nekoj građevini poput vijadukta, ili mosta. Samo što nije bilo ni automobila, ni ljudi. Ničega i nikoga. Pogled je bio predivan. Zelena brda, na nekim se mjestima žuteći, crveneći ili nešto treće, u daljini je bilo i plavosivo, valovito i uzburkano more.

Moja mama je promrmljala nešto i pojavile su se dvije, sjajno ispolirane metle, sa svakom šibom elegantno postavljenom na svom mjestu. Bile su lijepe.

„Penjite se, djevojke“, reče nam mama ne obazirući se na naše zbunjene grimase.

„Zašto idemo metlama? Pa, mogle smo stići na vlak!“ upita Jeyne.

„ Metle znaju gdje idu, začarali smo ih tako da vode ravno do Hogwartsa. Doći ćete u Hogwarts vjerojatno i prije od ostalih, ako krenete sada i pravom brzinom. Samo, idite.“

„Mama, zašto?“ upita Jeyne zbunjena. „Uvijek smo dosada išle vlakom. Što je sad ovo?“

Šutnja.

„Tata, šaljete nas na put dug tko zna koliko milja, same, i to na metlama, i očekujete od nas da jednostavno odletimo do Hogwartsa, bez obzira na razlog?“ promatrala sam ga podignutih obrvi. „To je glupo i neodgovorno.“

Mama i tata razmijene poglede. Jeyne je nestrpljivo tupkala prstima po dršku metle.
Mama cokne jezikom, približi nam se i objema nam stavi ruke na ramena.

„Prestanite tražiti razlog onome što ga nema. Jednostavno smo se bojali da ćete zakasniti na vlak, pa smo se dogovorili da idete metlama. Ovako ćete stići i prije ostalih. Možda bi i stigli na vlak, ali on vjerojatno upravo ovog trenutka kreće. Zato, prestanite odugovlačiti, ili možda ne želite u Hogwarts ove godine?“

Gledala nas je zabrinuto.

„Nema nikakvog razloga, osim straha da ćete zakasniti. Ne brinite se, u redu?“

Bila sam sumnjičava. Naravno da sam bila! Bez problema smo mogli stići na taj vlak.

Jeyne kimne. Tata je došao, i zagrlio nas svih. Poprilično čudan prizor. Dvije tinejdžerice s metlama u rukama, a grle ih roditelji i pričaju im o tome kako su te iste metle začarali. Na praznome vijaduktu. Suludo.

Tata je začarao kovčege. Sada su težili manje od jednog zrna riže. Zavezao ih je neraskidivom vrpcom za metle.


Popela smo se na metlu, i otisnule se od tla. Kovčeg kao da i nije visio na njoj, metla je bila u potpunoj ravnoteži. Osjećala sam strujanje kako me prožima zajedno s metlom. Okrenule smo se u smjeru sjeverozapad, i poletjele.


* * *


Evo ga, drugo poglavlje. smijeh Počinje me fascinirati to kako krenem pisati poglavlje s jednom idejom, a na kraju ga napišem na posve drugačiji način.

Što se tiče likova, odlučila sam primiti neke u priču. Oni koje ne primim se jednostavno ne uklapaju u priču, jer bih ih na kraju samo zanemarivala. Tako da, no hard feelings. I dalje ste pozvani čitati me i komentirati me, kao što ću ja sigurno vas. To što niste u priči vas u ničemu ne sprječava, zar ne?

Za sad su tu Melanie, Amelie i Angie. Primila bih i još likova, ali bojim se da ću ih zapostaviti. Razmislit ću.

Isto tako, škola je opet tu, i moram se posvetiti i svom obrazovanju. Pisati ću, čitati i komentirati i dalje, ali vjerojatno nešto rjeđe nego inače. Stvarno krasno, s obzirom da još nisam stekla niti naviku pisanja. sretan

I svjesna sam da je ovaj post jednako 'tajnovit' i 'nedorečen' kao prije. Znate zašto? Ja, kad pišem, pišem velika poglavlja. Od puno, puno stranica. I sad to jedno veliko poglavlje moram razdijeliti na više malih. Sumnjam da biste čitali post koji u wordu ima dvadeset stranica.

Zato, da znate, sve ću ja to objasniti. Valjda.


Pusa!

Della

12:50 - Komentari (18) - Isprintaj

<< Arhiva >>