|
*ovaj, prvi dio je pisan u trećem licu, ostalo je, kao i uvijek through-della's-eyes*
Orianne uzdahne i tankom gumicom sveže svoju nezgrapnu kosu u nekakav bijedni čvorić koji je trebao predstavljati pundžicu. Ako je uloga pundžice bila da ukroti kosu ili ju spriječi da joj ulazi u oči, čvorić je zakazao. Ona frustrirano otpuhne pramen kose i poravna rub zelene haljine.
Sama ideja da nosi tu haljinu činila joj se suludom: bio je to poklon jedne od majčinih prijateljica koje je mrzila, gotovo jednako kao i majku. Tipična prekičasta haljina u kojoj je čak i djevojka ofarbana u kričavu boju zrele naranče i s išaranim starkama na nogama izgledala naprlitano.
Orianne ponovno uzdahne i sjedne na pod. Ravnateljica je njoj i Delli ustupila Veliku dvoranu za instrukcije, i maknula stolove u stranu. Nije htjela učiti taj glupi ples, zgadio joj se čim joj je majka objasnila zašto i gdje se pleše. Kao što joj se gadio i razlog zbog kojeg ga mora učiti. No, činjenica da će se za samo nekoliko mjeseci iseliti iz obitelji koju je mrzila i koja je mrzila nju, donekle ju je tješila.
Saint-Larmeovi bili su poput francuske kraljevske obitelji. Ljudi su im zavidjeli na basnoslovnom, i upravo bezobraznom bogatstvu kojeg su sakrili u strogo čuvan trezor u prevelikoj kućerini građenoj poput dvorca. U tom je dvorcu živjela gotovo cijela majčina strana obitelji. Otac se od svega ogradio, ionako je Orianneinu majku oženio samo zbog imidža.
Njezin otac radoholičar zapravo je bio direktor jedne od najvećih francuskih tvrtki. Kakve su to tvrtke bile, Orianne nije znala, niti je marila. Ono što jest znala je da te tvrtke pretvaraju ljude u zombije karijeriste bez osjećaja, zato je još kao mala razvila averziju prema svim stvarima i situacijama te vrste.
Njezina majka je materijalistica, odvratna žena koju u životu zanima samo glamur, novac i slava. Mrzila je Orianne jer se nije uklapala u sliku savršene obitelji. Otac, veliki poslovni čovjek, a majka brižna kućanica, s preslatkom kćerkicom klavijaturisticom, tako su se predstavljali ljudima. Unutar dvorca se, pak, odvijala prava mala blesava sapunica, u kojoj je glavni lik bio novac. Orianneini roditelji se nisu voljeli, oboje su imali ljubavnike, a majčine sestre o tome su šaputale i tračale po cijelome gradu.
Djeca iz vrtića i škole su zavidjela Orianne na njezinom životu, iako bi ga ona u svakom trenutku zamijenila za njihov. Kao dijete nikad nije osjetila roditeljsku ljubav, jedino ju je baka voljela. Ali, baka nije živjela s njima, jer je poput Orianne, bila crna ovca obitelji. Bila je boemska slikarica, živjela je u maloj garsonijeri iznad galerije u kojoj je radila, prava hipijevka sa svježim i optimističnim pogledom na svijet. Orianne je svo vrijeme koje je mogla provodila s njom, učeći se liberalnim stavovima i životu bez predrasuda o tuđem staležu i izgledu, kakvom je u roditeljskoj kući bila izložena.
Tako je ona pomalo mijenjala sjajne, lakirane cipelice za izblijedjele starke, ženstvene haljinice za poderane traperice, svoju je plavu kosu obojala u vatreno narančasto i prošarala crnim pramenovima, a klavir zamijenila bubnjevima. Sve u svemu, potpuno se odcijepila od slike koju je trebala prenositi ljudima. Oduvijek je htjela postati crna ovca poput bake i otići od obitelji, čak je pobjegla od kuće nekoliko puta, ali uvijek bi se vratila. Zašto, ni sama nije znala, ionako joj se činilo da je jedino vrijeme kad ju majka primjećuje slikanje za obiteljske portrete. Ili kritiziranje.
A onda su se jednog dana, dvije ili tri godine nakon Orianneina upisa u Beauxbatons, Saint-Larmeovi zaratili s jednom drugom obitelji, također čarobnjačkim bogatašima, eliti. Ta je zavada Orianne podsjećala na Capuletije i Montecchije u Romeu i Juliji, djelu bezjačkog pjesnika kojemu se nije sjećala imena, ali sjećala se čitanja njegovih tragedija na satovima Bezjačkih studija.
Njezin je Romeo bio Julian Clemence, ali ne njenim izborom. Obitelji su odlučile sklopiti primirje, a gdje ćeš boljeg simbola za to od vjenčanja njihove djece. I tako je dogovoreno vjenčanje u travnju. Običan ugovor, lišen ljubavi, baš onako kako je Orianne navikla. Baka joj je savjetovala bijeg u Ameriku, rekla je da je New York utopija za umjetnike svake vrste. No, nije mogla. Majka joj je obećala da ju više nikad neće vidjeti ako se uda za Juliana, tada će se odseliti k Clemenceovima a svoju obitelj viđati eventualno za blagdane. Isto to bi postigla i odlaskom u Ameriku, Julian joj se ionako gadio, bio je tek dječak od bijednih sedamnaest godina, jednako kao što je ona bila tek godinu dana mlađa djevojčica. Ali, nije otišla. Odlučila je ispuniti nametnutu joj dužnost.
Pronašli su joj instruktoricu kwelanthe koju će morati plesati na travanjskom vjenčanju, po običaju starih francuskih obitelji. Mogli su izabrati nekog starog i iskusnog učitelja, poput Pascala Genevisa, ali odlučili su se za jednu učenicu Hogwartsa. Računali su na djevojčinu naivnost i nepostavljanje neugodnih pitanja. Dogovoreno je preseljenje Orianne u Britaniju, i upis u Hogwarts. Dodijeljene su joj dvije instruktorice, profesorica Starih runa da ju nauči sve običaje koje nije znala, i Tandemnova da ju nauči plesati.
I sad je tu, u predivnoj Dvorani sa zvjezdanim stropom, u školi prožetoj tajnama i starom magijom, s toliko neotkrivenih misterija koje je mogla istražiti. Oduvijek je bila pozitivna, za to je zahvaljivala baki, i osjećala se nekako sretnom u Hogwartsu. Ali, jedna misao usmjerena na travanj, i poželjela se je upucati.
U Dvoranu je zakoračila djevojka, plaho i nesigurno. I ona je nosila haljinu, kako je ravnateljica naložila. Da se Orianne privikne na plesanje u haljini, rekla je. Djevojka je nosila jednostavnu, ali lijepu haljinu crne boje i tankih naramenica. Lepršavo joj je padala i lelujala oko potkoljenice. Orianne se namršti. „Nije fer. Ja imam haljinu koja ima više kila od mene, a ti si fora.“
Djevojka se nasmiješi. „Hoćemo li?“ upita i pruži ruku. Orianne uzdahne i primi ju.
„Očito moramo.“
* * *
„Ja ovo ne mogu“, ljutito promrmlja Orianne nakon tkoznakojeg krivog koraka. „Ovo je debilno.“
„Nije. Samo trebaš...“
„Ubiti se?“
Slabašno se osmjehnem. „Ne.“ Zastanem, ne skidajući pogled s nje. „Ako ne znaš plesati, i znaš da ne znaš, zašto smo ovdje? Ljudi koji nešto ne znaju se obično usredotočuju na ono što znaju.“
Orianne odvrati pogled.
„Zašto bi jedna šesnaestogodišnjakinja koja ne zna plesati učila vjenčani ples?“ polako upitam, nadajući se da ću ovog puta dobiti odgovor.
„Jer...“ Djelovala je nekako ranjivo, ali se pribere i nasmiješi. „Moja majka. Ona želi da naučim. Ne znam zašto. Ali... Ne znam. Moram.“
Htjela sam ju upitati zašto bi ju mama tjerala na to, ali me je prekinula. „Ona je debil. Ništa posebno. Jednostavno me voli mučiti. Ali, ako napravim ovo, neću je morati vidjeti jedno duže vrijeme. I, to je dobro. A sad bi trebale krenuti. Znam da ti ovo oduzima vrijeme i sve, pa bar da se naspavamo.“
* * *
Jako loše, znam. No, svejedno.
Primam jednog ženskog lika u priču. Ako se osjećate dovoljno sposobnom, ostavite mi opis. I nemojte igrati na ako-prva-ostavim-mene-će-primit, jer neću. Primit ću onu za koju mislim da joj ta uloga najbolje pristaje. Bez ljutnje, molim. Ako se nitko ne javi, upotrijebit ću svoj lik, ali ajde, da ne bi bilo kako više uopće ne primam likove.
Opis možete slobodno napisati opsežno, jer ga neću stavljat u box, a meni će pomoći kod karakterizacije i pisanja uopće. I vizualizacija, naravno.
Također, što se tiče likova, imam osjećaj da sam se zapetljala i neke bespotrebno ubacila. Mark služi kao seksualna igračka za Lynn, a i nju moram više spominjati. Loria je za pretpostavke o Rothriamu, i Bog zna hoće li imati onakvu ulogu kakvu sam joj namijenila. A onda još i Orianne koja je uletila sasvim neočekivano jer mi se ta ideja svidjela. I sad imam priču koja se ne uklapa u ovu priču, i moram ju nekako uklopiti. Imam ideju, ali bojim se da će pretjerano ličiti na jednu knjigu koju sam davno pročitala, pa ju moram još zglancati. A to su sve moji izmišljeni likovi, i osjećam se debilno jer sam odlučila ograničiti primanje likova baš kako mi ne bi predstavljali ovakve probleme. Sweet Jesus.
I, opet, što se tiče likova. Neke ću s vremenom vjerojatno manje spominjati. Nek se takvi ne ljute, jer... Ne znam. Nek se ne ljute, jer bi to bila razmažena reakcija i onda bi se svi međusobno durili. 
Oke, dakle, to je to. Probat ću ja riješit sve probleme. Psihičke i ostale. Ajd.
Grlim vas sve.
|
